Dragi roditelji iskoristite ljetne praznike i uključite djecu u grupe podrše psihološkom rastu i razvoju djece koju vode psiholozi jednom sedmično.Vođenim aktivnostima kroz igru stimuliše se rast samopouzdanja, odgovornosti, otvorenosti, kreativnosti, savladavaju se strahovi, poboljšava se motovacija za učenje. Broj mjesta je ograničen,potvrda učešća putem Messengera. Mjesečna cijena učešća 50 KM.
Dragi roditelji, Ljeto nije samo period odmora.Vaše dijete u ljetnim praznicima može biti vrlo aktivno i produktivno uključivanjem u psihološki program fokusiran na podsticanje i jačanje samopouzdanja,razvijanje socijalnih vještina komunikacije i asertivnosti,prevladavanje socijalne anksioznosti,podizanje odgovornosti,poboljšanje motivacije za učenje,pronalaženje najboljih načina za prevazilaženje stresa,poboljšavanje vršnjačkih relacija i svoje pozicije unutar nje.Grupe se formiraju i prilagođene su uzrastu tj. razvojnim karakteristikama djece. Radionice se održavaju jednom sedmično.Mjesečna cijena za učešće u psihološkim radionicama je 50 KM.Svi zainteresovani roditelji za uključivanje djece u grupni psihološki tretman mogu nas kontaktirati do kraja juna.
Agresivnost je svako ponašanje čiji je cilj namjerna povreda druge osobe. Ona se može javiti u obliku udarca, pljuvanja, grizenja (fizička agresija) ili u obliku uvrede ili prijetnje (verbalna agresija). Agresivnost može biti direktna i indirektna.Direktna uključuje: ruganje, ponižavanje, vrijeđanje, kritiziranje, naređivanje i zahtijevanje podređenosti, naguravanje, udaranje, čupanje. Indirektna je teže uočljiva kao npr. namjerno isključivanje djeteta iz grupnih igara, ogovaranje itd.
Razvoj agresivnosti:
Već kod djece u dobi od 7 mjeseci zamijećen je izraz ljutnje na licu. Međutim, iako djeca mlađa od jedne godine ponekad reagiraju udarcima, grizenjem i sl., u toj dobi agresivnost nije usmjerena dominaciji i povredi druge osobe, već djeca u obliku slučajnih agresivnih reakcija izražavaju svoj protest zbog neke situacije koja ih frustrira. Tek nakon prve godine života, intelektualni i emocionalni razvoj dovoljno je napredovao da dijete počinje uviđati veze između svog ponašanja i reakcija ljudi u njegovoj okolini. U toj se dobi ono počinje učiti smislenom korištenju svog ponašanja kako bi postiglo određene ciljeve i tako zadovoljilo svoje potrebe. Ukoliko okolina ne reagira na ponavljajuće agresivne reakcije djeteta, dijete će iste reakcije i koristit ubuduće kad bude željelo nešto postići.
U različitim dobima prevladaju različiti oblici agresivnog ponašanja. U ranom djetinjstvu (s oko četiri godine) prevladava fizička i direktna agresivnost i ona se zadržava sve do kraja predškolske dobi. Nakon toga, pri kraju predškolskog i početkom školskog razdoblja, do izražaja dolazi verbalna i indirektna agresivnost. Istraživanja pokazuju da se kod školske djece, uz otvorene oblike agresivnosti, pojavljuju i neki oblici prikrivene agresivnosti, kao što su npr. laganje i krađa.
Većina istraživanja pokazuje da je u adolescentoj dobi (13-19 godina) agresivno ponašane rjeđe, ali s težim posljedicama. Dok su kod predškolske i djece mlađe školske dobi uzroci agresije uglavnom unutar porodice (tj. agresivno ponašanje izravno je vezano uz određene postupke roditelja), agresiju adolescenata mogu izazvati događaji u školi, komšiluku, prijateljstvu (npr. neprijateljski odnos s nastavnicima).
U odrasloj dobi agresivnost se najčešće javlja u obliku u zlostavljačkog i kriminalnog ponašanja.
Istraživanja su pokazala da ponavljajuća agresivnost u dječjoj dovodi do agresivnog ponašanja u odrasloj dobi. Drugim riječima, agresivno ponašanje se nauči rano i, ako je još uvijek postojano u dobi od osam godina, teško se mijenja.
Djevojčice i dječaci razlikuju se u agresivnosti Te se razlike primjećuju već u drugoj godini života (dječaci se slabije koncentriraju i češće iskazuju ljutnju), a s daljnjim razvojem, kad djeca više stupaju u kontakt s vršnjacima, postaju sve veće. Dječaci izražavaju više ponašanja koja uključuju silu. U školskoj dobi dječaci su više skloni izravnoj i fizičkoj agresiji, dok su djevojčice sklonije neizravnoj i verbalnoj agresiji.
NOĆNO MOKRENJE – ENUREZA (lat. enuresis) je ponavljano, nevoljno mokrenje tokom dana ili noći u krevet ili odjeću u dobi kada djeca obično uspostave kontrolu nad pražnjenjem mokraćnog mjehura (nakon 4. – 5. godine). Dijagnoza enureze se postavlja ukoliko se nekontrolisano mokrenje pojavljuje redovno (barem dvaput sedmično), tokom dužeg razdoblja (nekoliko mjeseci).
VRSTE
Enureza se dijeli na primarnu i sekundarnu.
Primarna enureza se odnosi na situaciju kad dijete nije uopšte uspostavilo kontrolu mokrenja.
Sekundarna enureza nastaje naknadno – dijete je uspostavilo kontrolu mokrenja, ali je ponovo počelo nevoljno mokriti. Najčešće se javlja u dobi od 5-8 godina.
Djeca se razlikuju po dobi kada počinju sama kontrolisati vršenje nužde te im pelene više nisu potrebne. Mnoga djeca nisu spremna za vježbanje odlaska u toalet prije 3. godine.
UČESTALOST
♦ U dobi od 5 godina enureza se javlja u 7% dječaka i 3% djevojčica.
♦ U dobi od 10 godina u 3% dječaka i 2% djevojčica.
♦ U dobi od 18 godina učestalost je svega 1% populacije.
UZROCI
Više je uzroka enureze, te ih možemo podijeliti na biološke-nasljedne, emocionalne, socijalne i organske.
Biološki uzorci odnose se na porodičnu sklonost ka enurezi. Oko 75% djece s enurezom ima rođaka u prvom koljenu koji ima ili je imao isti poremećaj. Ta djeca počinju kontrolisati mokrenje u istoj dobi kad i ti njihovi rođaci. Neka djeca luče u snu manje hormona koji regulira zadržavanje vode u tijelu, i u kombinaciji s dubokim snom, dolazi do noćnog mokrenja.
Organski uzroci podrazumijevaju postojanje bolesti mokraćnog sustava. Organski je uzrok prisutan u oko 10% djece. Organski uzroci mogu biti: infkekcije mokraćnog sustava, šećerna bolest, prirođene malformacije genitourinarnog trakta, oštećenja donjeg dijela kralježničke moždine.
Emocionalni uzroci su reakcija na neugodne događaje kao što su rastava braka ili nesređen brak roditelja, rođenje brata ili sestre, smrt u obitelji, promjena mjesta boravka, boravak u bolnici ili bilo koja promjena u djetetovoj okolini koja je kod djeteta izazvala osjećaj nesigurnost ili druge negativne emocije.
Društveni uzroci odnose se na to kako je djetetova okolina postupala u procesu stjecanja navike kontrole mokrenja. Jesu li postupci roditelja, bake/djedova ili drugih osoba iz djetetove okoline bili neprimjereni – nasilni, prestrogi i netolerantni postupci poput “dresure”, ali i stalno govorenje o tome, obraćanje i ocjenjivanje djeteta prema tome je li se pomokrilo ili nije.
Isto tako, mogu je uzrokovati neadekvatni roditeljski odgojni postupci, zanemarivanje potreba djeteta, te nezanimanje za pokušaje uspostave kontrole mokrenja.
UTJECAJ NA DJETETOVU SLIKU O SEBI
Dijete koje ne kontrolira mokrenje, bilo u budnom stanju bilo za vrijeme sna, osjeća se posramljeno. Taj se sram i postiđenost još više pojačavaju negativnim reakcijama okoline – roditelji ili rodbina dijete kažnjavaju i izruguju mu se. Važno je napomenuti da dijete to ne radi svjesno i svojevoljno te negativna povratna informacija iz okoline može jako štetiti djetetovom samopoštovanju. Okolina se prema djetetu ponaša negativno, a ono te reakcije ne može mijenjati (pošto ne mokri svojevoljno) što dovodi do osjećaja bespomoćnosti.
S druge strane, dijete osjeća napetost npr. prilikom odlaska na višednevne izlete s ostalom djecom ili spavanje kod prijatelja, te ograničava svoje društvene aktivnosti.
TEMELJNA PRAVILA KOJIH SE TREBA PRIDRŽAVATI
♦ ne okrivljavati dijete niti mu nametati grižnju savjesti zbog mokrenja u krevet – dijete na to ne može utjecati
♦ dijete se zbog toga ne smije kažnjavati, a treba također osigurati da ga nitko zbog toga ne ponižava i sramoti
♦ roditelji mlađe djece mogu zajedno s njima voditi dnevnik mokrenja te ga nagrađivati za svaku suhu noć nekom malom, simboličnom nagradom
♦ nakon posljednjeg obroka uzetog prije spavanja dijete ne bi smjelo piti
♦ dijete se treba pomokriti neposredno prije spavanja
♦ posteljina se zaštiti plastičnim štitnikom koji se stavlja između plahte i madraca
♦ vježbe širenja mokraćnog mjehura – dijete treba pokušati povećati razmak između mokrenja tijekom dana kako bi se mokraćni mjehur proširio i naučio zadržati tekućinu preko noći
♦ buđenje tijekom noći, par sati nakon što je dijete otišlo u krevet često se savjetuje, ali je vrlo rijetko uspješno, a izaziva veliku neugodnost i djetetu i roditeljima
Liječenje
Ukoliko se provedbom temeljnih pravila ne postigne uspjeh, osobito ako se radi o dugotrajnoj enurezi, liječenje se provodi alarmnim uređajima, lijekovima i psihoterapijom.
Često čujemo roditelje sa rečenicama „ma ne mogu da ga obuzdam, hiperkativan je“ ili „jako je nemiran, hipeaktivan, čudo od djeteta“…i tome slično. Ono što je jako bitno da istaknemo da postoji velika razlika između nemirnog djeteta, razmaženog djeteta i djeteta koje ima hiperkinetički poremećaj. Zato je jako važno da se reč „hiperaktivno dijete“ ne uzima na korišćenje tako lako, jer je zapravo riječ o poremećaju u ponašanju koji je najćešće udružen sa deficitom pažnje (ADHD).
Normalno je da mala djeca budu „hiperaktivna“, da su stalno u pokretu, da istražuju, da su nemirna. U okvirima normalnog razvoja motorička aktivnost se povećava do treće godine života, nakon čega se aktivnost djeteta smanjuje.
Šta je zapravo ADHD?
ADHD je skraćeni naziv za ponašanje koje nazivamo “poremećaj pažnje i hiperaktivnost”. Odnosi se na niz raznih simptoma koji najčešće obuhvataju smetnje pažnje praćene nemirom i impulsivnošću. ADHD nije samo faza koju će dijete spontano prerasti, niti je uzrokovan roditeljskim neuspjehom u vaspitanju.
Hiperaktivnost se ponekad dijagnostifikuje i kod djece mlađe od 4 – 5 godinа, (ali se u većini slučajeva otkrije tek polaskom u školu). Ta djeca još kad se doje neuobičajeno su aktivna: puno plaču, kasno noću traže da jedu, imaju poteškoće prilikom spavanja, često se bude, teško ih je smiriti i utješiti. Kasnije ta djeca stalno su u pokretu, ne mogu sjediti mirno, sve ih interesuje, stalno nešto zapitkuju, pažnja im je neprimjerena za njihove godine, teže sama da se igraju.
Zbog nemira su hiperaktivna djeca u većoj opasnosti od povreda.
Iako vrlo često rano prohodaju, mogu biti nespretnija od druge dece i zato puno padaju, loše planiraju i predviđaju posljedice svojih aktivnosti.
Kod hiperaktivne djece ponekad se ne javlja strah od odvajanja i ona su nekritična u prilaženju nepoznatim osobama. Radi poteškoća u predviđanju posljedica ponašanja često su takva djeca neustrašiva i istraju u situacijama koje plaše drugu decu.
Roditelji hiperaktivnu djecu opisuju kao teško vaspitnu, jer ne mogu pratiti i poštovati roditeljske zahtjeve i zabrane.
Druga djeca ih u početku vide kao zabavne i zanimljive, međutim, kada hiperaktivno dijete reaguje impulsivno, fizički ili verbalno napadne ili povredi drugo dijete .ili ga omete u učenju, testu ili igri, vršnjaci takođe počinju da ga odbacuju.
Karakteristična ponašanja hiperativne djece?
• Dijete počinje da radi prije nego što je dobilo uputstva i shvatilo.
• Gleda kako rade druga djeca prije nego što pokuša da uradi nešto samo.
• Radi prebrzo i čini nepotrebne greške, ali te greške nisu vezane za neznanje.
• Stalno je u pokretu, sve dodiruje i ne može duže vreme da sjedi na jednom mestu.
• Na pitanja odgovara prebrzo i ne daje sebi dovoljno vremena da razmisli.
• Nije sposobno da prati uputstva koja se daju cijeloj grupi.
• Ne može da zapamti uputstva, iako nema poteškoća sa pamćenjem.
• Prelazi s jedne aktivnosti na drugu i rijetko kada završava započete zadatke.
• Ima poteškoća u organizaciji pismenih radova: oni su obično nejasni.
• Pogrešno tumači jednostavne izjave, i ne razumije mnoge riječi i rečenice.
• Može ponoviti stvari koje su mu rečene nakon dužeg vremena, a ne može da ponovi one koje su rečene nedavno.
• Nespretno baca predmete ili mu oni padaju iz ruku.
• Lako se pridružuje onoj djeci koja puno pričaju i prave buku, često potpuno prekine rad da bi im se pridružio
• Previše je pričljivo, često prekida razgovor.
• Često kaže “ne mogu to” i pre nego što pokuša, lako odustajanje je posebno uočljivo kod novih zadataka.
• Govori, pjeva i šapuće samo sebi.
• Ne može da izrazi misli na logičan i razumljiv način.
Ovo su uglavnom najbolji indikatori da se radi o hiperkinetičkom poremećaju, i što ih prije sami roditelji kao i učitelji postani svjesni to bolje za dijete. Ono što je jako bitno je da ove karakteristike ne uzimamo u sagledavanje parcijalno, odvojeno iz cjeline, jer se većina ovih indikatora javlja istovremeno.
Kako roditelji mogu pomoći djetetu (i sebi)?
Važno je znati da se ponašanje djeteta ne može promjeniti “preko noći”. Potrebno je vremena da bi se primjetile promjene i nerealno je očekivati brz napredak. Međutim, uz istrajnost i dosljednost, ponašanje djeteta mijenjaće se u pozitivnom smjeru, a roditelji će imati realnija očekivanja. Dobra vijest kod ADHD je da ukoliko se na vrijeme prepozna i dijagnostikuje uz adekvatnu terapiju je izlječiv.
Roditeljima se savjetuje ukoliko prepoznaju neke od indikatora, traženje pomoći od psihologa, defektologa i dečijeg psihijatra. Liječenje hiperkinetičkog sindroma individualno se prilagođava svakom djetetu i jako je bitno učestvovanje čitavog okruženja.
I na kraju poseban apel roditeljima-ne bi smeli sami dijagnostikovati sindrom i lečiti svoju nestašnu decu.